');
17
Jul
konak kneginje ljubice
privatna arhiva

Konak kneginje Ljubice vesnik novog vremena

facebook messenger viber
Ova elegantna gradevina jedan je od najznačajnijih spomenika arhitekture u Beogradu. Posebno su zanimljivi vreme i okolnosti pod kojima se knez Miloš odlučio za jedan tako veliki korak kao što je izgradnja rezidencije u samoj blizini turskog utvrđenja na Kalemegdanu. Nekoliko decenija nakon ovog simboličnog trenutka, Beograd je munjevito, od turske kasabe, počeo da izrasta u moderan evropski grad. Stalna postavka nameštaja i upotrebnih predmeta Beogradana 19. veka, smeštena danas u Konaku, upravo beleži taj značajan istorijski prelaz.

Čak i ako Novi konak kneza Miloša, kasnije nazvan Konakom kneginje Ljubice, nije bio najraskošniji, u poređenju sa ostalim Miloševim konacima po Srbiji, on je svakako bio najznačajniji u političkom smislu, jer je predstavljao jasnu poruku Turcima da njihovo vreme u Beogradu i Srbiji polako prolazi. Nakon uspeha Drugog srpskog ustanka (1815) i kasnijim Miloševim diplomatskim angažovanjem, dobijanje autonomije je postajalo sve izvesnije. Siguran u svoju poziciju, knez se odlučio za prilično hrabar korak, koji je na neki način bio i uvredljiv za Turke - da preko puta njihovog utvrđenja na Kalemegdanu, započne izgradnju dvora, odnosno konaka, po ugledu na videne i bogate Osmanlije tog doba. Time se Miloš polako počeo približavati ostvarenju stare želje da preuzme kontrolu nad Beogradom i da od njega, umesto Kragujevca, nacini politicki centar Srbije i svoje vladarsko sedište. Hatišerif, kojim je Srbija stekla autonomiju, donet je 1830. godine, ali je knez Miloš zidanje svoje nove rezidencije u Beogradu počeo već 1829, preko puta starijeg kneževskog sedišta, koje su zvali Gospodarski konak (danas ne postoji). Bio je to svojevrstan poziv hrišćanskom stanovništvu da počne polako da se vraćaju beogradsku varoš.

Centar srpskog dela Beograda ubrzo počinje da se formira upravo oko Konaka i oko pravoslavne crkve posvećene Arhangelu Mihailu, koja se nalazila na mestu današnje Saborne crkve. Prvobitno, hrišcani doseljenici u Beograd živeli su u iznajmljenim turskim kućama, a ako je neko nešto i zidao, to svakako nije bilo od kvalitetnog i trajnijeg materijala. Taj deo grada, oko Varoš - kapije, cinile su uske i krivudave uličice, trošne kuće i prljava kaldrma. Kada se to ima u vidu, onda je lako shvatiti simboliku kneževe odluke da baš tu počne zidanje velelepne rezidencije. Vec 1830. godine počelo se i sa urbanistickim radovima: prosečene su ulice od Varoš - kapije do Palilule, zatim od Sava - kapije do Novog kneževog konaka i od Sava - kapije do reke Save. Prostor oko crkve je bio uređen, a još značajnije, sa nje su se konačno oglasila i zvona. Beograd počinje da se razvija i od razrušenog vojnog utvrđenja, postaje živ i užurban grad, pun srpskih, grčkih i turskih trgovaca i zanatlija, koji su počeli da žive zajednickim životom. Već 1837. godine Miloš nareduje zidanje nove crkve (današnje Saborne crkve), na mestu stare. Toranj Saborne crkve, gledano sa reke, bacio je u senku minarete turskih džamija.

Počele su da niču i prve zgrade koje na sebi nisu imale ni traga tradicionalne osmanske arhitekture: krenulo je da se ostvaruje ono što je izgradnja Novog konaka najavila - Beograd je sve više izmicao Turcima. Ipak, nije sve išlo tako lako, pa je i sam knez, iz bezbedonosnih razloga, odustao od ideje da koristi novoizgradeni konak kao svoje vladarsko zdanje. Vec 1831. počeo je izgradnju drugog, uskoro glavnog dvorskog kompleksa u Topcideru, dok je Novi konak postao rezidencija njegove supruge, kneginje Ljubice, u kojem je ona živela sa sinovima Milanom i Mihailom. Tako je i gradevina dobila današnje ime - Konak kneginje Ljubice. Za podizanje Konaka kneginje Ljubice, prvog stambenog zdanja u Beogradu izgrađenog od čvrstog materijala, knez Miloš je zadužio neimara Hadži Nikolu Živkovica, koji je potvrdio da zna graditi kuće “po običaju carigradskom”. To je znacilo da je upoznat sa najnovijim trendovima u carigradskoj arhitekturi, koja je polako počela da preuzima neke elemente zapadne arhitekture. Konak kneginje Ljubice je tako bio sazidan po ugledu na rezidencije u carskoj prestonici.

Projektovan je kao pravougaona gradevina sa tri nivoa: podrumom, prizemljem i spratom. Prizemlje i sprat su organizovani po principima osmanske profane arhitekture: sobe i odžaklije (prostorije u kojima se nalaze peći), raspoređene su oko središnjeg prostora, kojim dominira reprezentativni deo, isturen u spoljni prostor, poput polukružne zastakljene terase - tzv. divanhana. U ovoj prostoriji se odmaralo, u njoj se pila kafa i tu su se primali gosti. Smatra se da je divanhanu u prizemlju koristio knez Miloš za zvanične posete, jer je ona simbolično izdignuta i tako onome ko u njoj sedi formalno daje na značaju. Intimnije osmišljenu divanhanu na spratu, najverovatnije je koristila kneginja Ljubica za primanje svojih gostiju. Preko puta ove velike, na spratu se nalazi i manja, treća divanhana, okrenuta prema ulici. Ona je odvojena od ostalih prostorija na spratu, što ukazuje na njenu posebnu namenu - bio je to privatni prostor koji su ukućani koristili za poverljive razgovore i osmatranje uličnih dešavanja. Ona je povezana i sa pravom osmatračnicom, to jest zastakljenim kubetom na krovu, sa kojeg je Miloševa straža kontrolisala dešavanja oko konaka. Zgrada se nekada nalazila u velikom dvorištu koje se pružalo sve od obronaka iznad obale Save, tj. današnjeg Kosancicevog venca. Glavni deo dvorišta - bašta, nalazio se tu, ispred zgrade, prema reci, budući da je to nekada bio glavni ulaz u konak, dok je ulaz koji se danas koristi kao glavni, zapravo bio sporedni, zadnji ulaz. Oko dvorišta je nekada bio podignut i debeli zid sa zidanom kapijom, ali su ovi elementi kompleksa kasnije srušeni.

Po nalogu kneza Miloša, uz sobu kneginje Ljubice, na južnoj strani konaka, dozidan je amam (kupatilo), a uz njega i sanitarne prostorije. Podizanje privatnog amama bilo je luksuz i ovo je, imajući u vidu korišćenje skupocenog mermera u njegovoj izgradnji, bio još jedan od načina na koje je knez isticao svoj značaj i dostojanstvo. Originalni nameštaj iz Konaka kneginje Ljubice, osim par predmeta, potpuno je uništen, ali se zna da je bio mešavina orijentalnog i zapadnog. Ćilimi, minderluci, secije i sitan kućni inventar turske izrade, odgovarao je orijentalnoj kulturi stanovanja. Jelo se, međutim, u trpezariji nameštenoj po evropskim standardima - sa stolom i stolicama. Bile su tu i razne komode u evropskom duhu, možda i krevet (mada se spavalo “po turski” - na podu, na posteljama koje su se ujutro smeštale u dolape). Posebno mesto imalo je ogledalo, kao najveci luksuz u ono vreme. Budući da originalni nameštaj iz Konaka više ne postoji, 1980. godine je u Konaku kneginje Ljubice, nakon što je zgrada došla pod nadležnost Muzeja grada Beograda, otvorena stalna postavka “Enterijeri beogradskih kuca 19. veka”. U pitanju je reprezentativni izbor od oko 450 predmeta likovne i primenjene umetnosti, nastalih tokom 19. veka. Nameštaj, slike i manji predmeti izloženi danas u prostorijama Konaka, pripadali su predstavnicima vladajućih dinastija i elitnih gradskih porodica. Izložba je podeljena na kamerne celine, kroz koje se može pratiti razvoj gradanske kulture Beograda u 19. veku. Tako su neke prostorije uredene u tursko- balkanskom stilu, a druge na evropski način, u bidermajer, rokoko ili stilu Napoleon III. Medutim, mešanje razlicitih stilova u nameštanju kuća u 19. veku nije nimalo bilo neobično kada je Beograd u pitanju. Štaviše, bilo je normalno da u jednoj kući imate dve primaće sobe, jednu u turskom, dugu u evropskom stilu, namenjene primanju razlicitih gostiju i različitim raspoloženjima.

Žene, koje su bile zadužene za uređenje životnog prostora, sve više su naginjale evropskom ukusu i običajima, pa su beogradske kuće, naročito od polovine 19. veka, sve cešce bile nameštane salonskim garniturama i drugim komadima u duhu bidermajera. Prvobitno su zidove krasile samo ikone, da bi kasnije bili naručivani slikani portreti članova porodice, što oslikava novostečenu svest nove klase bogatijih Beograđana, o ličnoj važnosti i mestu u istoriji. Salon gradske kuće 19. veka bio je u funkciji reprezentacije ličnog i porodičnog bogatstva i uticaja. Takode, on je oslikavao nedvosmisleno okretanje građana ka zapadu i njegovim vrednostima, što se dešavalo i na političkom planu. Predmeti izloženi u Konaku kneginje Ljubice svedoče o nezadrživoj evropeizaciji Srbije u 19. veku, koja se odvijala bez zastoja, nevezano za dinastičke promene i politička previranja. Tako je, u vreme kada su Turci konačno napustili Beograd, njegovo stanovništo već bilo potpuno prihvatilo evropski način odevanja, uređenja domova i sve druge različite oblike kulturnog i društvenog života. Muzej grada Beograda nedavno je objavio knjigu “Konak kneginje Ljubice - enterijeri beogradskih kuća 19. veka”, na srpskom i engleskom jeziku. Posetioci Konaka kneginje Ljubice ce tako od sad moći da uživaju u savremeno napisanom vodiču, koji čitaocu razumljivim jezikom približava arhitektonske i istorijske vrednosti konaka i izloženih eksponata, kao i vreme velikih društvenih promena u Beogradu 19. veka. Knjiga se može nabaviti u knjižari Konaka kneginje Ljubice.

Tekst: Nikola Pešić
Foto: Vlada Popović, iz knjige Konak kneginje Ljubice - enterijeri beogradskih kuća 19. veka